SLJEDECI
TEKSTDRESURA
Odabir, odgoj i školovanje šteneta
Urođene osobine čine predispoziciju za mogućnost daljnjeg "usavršavanja".
Prilikom podizanja štenaca pažnju treba posvetiti pojedinostima koje su važne za rad, a koje se mogu vrlo rano otkriti. Prvenstveno to je želja za radom tj. nagon da slijedi plijen. Pažnju treba obratiti "proždrljivim" psima.
Pri izabiru se možemo poslužiti metodama kao što su povlačenje hrane ili zečjeg traga i sl. Negativno su za ocijeniti psi koji na zvučne i vizualne podražaje reagiraju agresivno, više se upotrebljavaju psi smirene naravi. Tu nam može pomoći metoda da "isprovociramo" određene situacije i na taj način psa priučavamo bezbrižnom riješavanju problema.
Tjelesna izdržljivost i spretna upotreba nosa drugi su kriterij koji štene treba zadovoljiti.
Izdržljivost se može trenirati i prirodnim istrčavanjem.
Na kaju pas mora imati i određenu oštrinu na divljač što se može otkriti u nešto starijoj dobi, a vezana je uz želju za plijenom.
Za vrijeme udgoja treba obratiti pozornost da stvorimo zdravog i samosvijesnog psa , pri čemu ne smijemo zamijeniti agresivnost u ranijoj fazi života sa samosvješnošću.
Pravilno postupati s lovačkim psima kao i pravilno ih školovati ne može svatko.Dobra dresura ovisi o sposobnosti dresera da stvori prijateljstvo i određen način komunikaije s psom, o čemu će uvelike ovisiti i uspijeh samog školovanja. Lovcima nagle narave, jako temperamentnima i nestrpljivima teže će poći za rukom dobro odgojiti psa. Z dobrog dresera i vodiča pasa potrabna je mirnoća, staloženost, strpljivost i dobro poznavanje naravi psa.
S prvom dresurom pičinjem negdje u starosti od 8 do 10 mjeseci. Mlađi psi dresuru ne shvaćaju ozbiljno već kao igru. Do te starosti važno je psa naučiti naučiti na čistoću i poslušnost, što je tzv. Kućna dresura. Prilikom obuke važno je psu nametnuti svoju volju, kako nas on ne bi počeo iskorištavati i nametati nama svoju volju. Pas treba znati da to što radi, radi zato što se to od njga zahtijeva! Kod pristupanja psu treba biti odlučan ali ga se ne smije plašiti. Redovita vježba, šetnja i sl. ne koristi samo psu, , već pomažu i održavanju kondicije i zdravlja vodiča, ali moramo biti svijesni da previše vježbi može naškoditi jer psi postepeno počnu gubiti volju za radom. Školovanje treba provoditi postepeno, mladog psa nervoza dresera može uznemiriti pa stoga prilikom dresiranja treba ostati smiren, a kod izgovaranja naredbi trebs uvijek imati istu boju glasa. Dobro se je u toku dresiranja koristiti metodom nagrade i kazne. Kaznu i nagradu treba izricati neposredno nakon počinjenog čina jer će tako pas shvatiti njihovu svrhu. Ukoliko psa kažnjavamo za nešto što je učinio ranije samo postižemo obrnuti učinak od željenog.
Davanjem nagrade kod mladog psa stvaramo želju da bude prihvaćen od vodiča kao od vođe čopora. Uspijeh školovanja ovisi dakle o učitelju i načinu na koji se on odnosi prema psu , odnosno na koji će se način prilagoditi prirođenim osobinama psa, a također i o samom psu. Jedan pas će s mnogo manje uloženog truda brzo učiti, a drugi će teže prihvaćati školovanje jer je samostaliji. Za uspješno školovanje treba prvo naučiti pravilno postupati s psom , a dobrom šklovanju prethodi i odgoj, to jest da se pas nauči ponašati u svojoj zajednici (tzv, socijalizacija psa). Primjerice, štene mora naučiti zakone života s čovjekom, mora se nučiti ponašati u stanu, mora se priviknuti hodati na povodniku , ne smije uimati razne stvari u usta ili se plašiti drugih pasa i ljudi, ne smije započinjati tuče i mora se odazivati na poziv vodiča tj dresera.
Mnogi lovci misle da su se psi oštenili sa lošom ćudi , što nije točno. Ne postoje podmukli i zlobni psi od rođenja, već su oni takovi postali pogrešnim odgojem. Loše navike pasa razvijaju se onda kada je on zanemaen i zapostavljen, ili kada se kažnjava iz njmu nerazumnih razloga. O tome Clarence E. Harbison kaže Nema loših pasa-postoje samo loši gospodari.
Ljudi obično misle da pas beuvjetno razumije naredbe svog gospodara što je netočno.
Ako pas stvarno treba razumijeti neku naredbu, npr. poziv i sl., ona mu mora biti prikazana sa svim pojedinostima i nakon toga uvjezbana.
Psa treba uciti od pocetka do kraja samo jedna osoba. Lekcije trebaju biti kratke, do 30 minuta, vjezbe treba raporediti pravilno kako pas ne bi bio preopterecen, i trebaju se odrzavati u isto vrijeme, uvijek prije jela. Pojedine se vjezbe ponavlja tako dugo dok je pas ne savlada.
Harold E. East, uzgajivac iz Hollywooda izricito istice da je odlucujuce sredstvo pri dresuri psa ton glasa: treba ga koriti sto ostrije kada nesto pogresno napravi, a pretjerano ga hvaliti za svaku poslusnost.
Medu lovcima cesto vlada misljenje da je pse nezgodno drzati u gradu. Statistike su pokazale da gradski psi u prosjeku zive do tri godine duze od svojih rođaka izvan grada zato sto su bolje njegovani, pokretniji i pazljivije odgajani.
Prilikom učenja psa lijepom ponašanju u stanu, moramo biti svijesni da je malo štene isto toliko nerazumno kao i beba. Školovanje pasa lako je za onoga tko ima prirodenog smisla za dresuru, ali za onoga tko za to nema dara školovanje pasa zadaje puno muke i obićno on ne postigne zeljeni cilj.
Tko zeli s uspjehom skolovati svog psa mora znati provesti svoju volju na učenika (psa) bez upotrebe sile. Mora znati pravilno procijeniti psa: što on moze a što ne moze shvatiti! Onaj tko psa uči treba uvijek nastojati da u psu probudi radost i veselje za rad, povezano s osijećajem dužnosti. Od mladog psa ne smijemo nikad previše zahtijevati; neka ima osjećaj da sve sto radi, radi dobrovoljno kako bi mu se kroz igru budila volja za radom. U igri možemo pridobiti učenikovu ljubavi povjerenje koji tvore temelj za svako daljnje školovanje.
Nase sporazumijevanje s psom ne smije nikako biti preglasno, vec mirno, ostro i jasno, ne smijemo psu stalno nesto naredivati, jer cemo ga time smao zbuniti. Naredenja zvizdukom u pravilu su bolja od naredjenja rijecima jer se zvizduk dalje cuje i ne uznemirava divljac. Zvizduk mora biti kratak i ostar. Kod kuce ili kada je pas blizu dovoljno je tiho zazvizdati.
Prijelz od igranja na ozbiljno skolovanje mora biti postepen i za psa govotov neprimjetan. Kada zapocne pravo skolovanje moramo dosljedno traziti od psa pravilno izvrsavanje nasih naredenja. Ne smijemo nikad popustiti, moramo tako dugo vjezbati s psom dok ne provedemo svoju volju, ako ne potpuno, a onda barem djelomicno. Niti jednu vjezbu pas ne smije polovicno nauciti. Pas dosljednog i strpljivog dresera brzo ce shvatiti kako njegovo oklijevanje,odbijanje poslusnosti i prkosenje nicemu ne vode, a da mu slusanje i izvodjenje zapovijedi donosi pohvale i nagrade.
Dresura stoga trazi mnogo vremena i pozrtvovnog rada, a dobar vodic stalno ce vjezbati s psom. Jos jedan savjet: psa nikada ne smijemo kazniti kad svojevoljno dodje k nama, jer ce postati nepovjerljiv,i vise nece doci.
Pocetne vjezbe treba obavljati u prostoru na kojeg je pas naviknut i gdje ga nista nepoznato ne uznemirava i ne privlaci njegovu pozornost.
Za vrijeme jedne vjezbe ne vjezbajmo drugu! Vjezbe treba cesto prekidati i igrajuci se s psom jer tako odrzavamo njegovo raspolozenje. Mladi psi imaju cesto obicaj da skacu prednjim sapama na nekoga koga pozdravljaju. Od ove navike brzo cemo psa odviknuti tako da mu u trenutku kada on skoci stanemo na zadnju sapu!
Gladno štene od sedam tjedana starosti, kojemu više puta povlačimo hranu, na početku svega nekoliko koraka shvaća da ga na kraju čeka nagrada. Tu treba biti dosljedan da štene uvijek krene gladno i na kraju iz ruke gospodara dobije nagradu. Na taj način mu se stvara navika.
Kasnije prelazimo na rad s remenom kako bi štene prihvatilo povodnik kao nešto prijateljsko. Preko povodnika kasnije psu možemo nametnuti željeni tempo bez obzira na trenutak u kojem se pas nalazi.
U pravilu "rad" psa započinje onog trenutka kada mu stavljamo okovratnik i povodnik prije samog rada. Ovo će nam iskustvo koristiti u daljnem usavršavanju psa u sljedećim disciplinama koje su veome bitne za lovačkog psa , a to su sve discipline rada nakon hitca. Povodnik je simbol koncentracije i dio zajedničkog rada lovca i psa.
Općenito rad na povodniku ima veliki značaj u školovanju lovačkog psa, to je osnova za rad na tragu ranjenog zeca, krvnom tragu, tragu ranjene pernate divljači koja bježi po nogama , kao i za izradu plovnog puta patke.
Kao prvo ispunjavanje lovačkih zadaća "nakon hitca" je sadržaj lovne etike što je opet temeljno povezano sa zaštitom životinja, tu spadaju i izučene radnje lovca i psa.
Predispozicije za rad nakon pucnja nalazimo gotovo kod svih lovnih pasmina pasa.
Pri odabiru šteneta također će nam biti važne odlike sljedoglanosti i vidoglasnosti, jer su nijemi psi u radu u šum i gustišu beskorisni.
Jedna od prvih vježbi koju bi svog psa trebali naučiti je pravilno hodanje na povodniku, ili bez njega, uz nogu. Oko vrata psu stavljamo ovratnik, za mlade pse najbolje je da bude od kože jer su ti najugodniji, oni ne smiju biti ni preveliki ni pretijesni, pas se iz njega ne smije izvlačiti. Ispočetka će se pas pokušati osloboditi, no treba ga umiriti na lijep način, kao da je u pitanju igra, dobro je psa priviknuti na ovratnik od malih nogu, a to ćemo postići tako da mu povremeno stavljamo lagani ovratnik da ga nosi u igri, po kući ili u dvorištu. Kada se pas naviknuo na okovratnik vrijeme je da ga upoznamo sa povodnikom, kod prvog kontakta pas će se pokušati osloboditi valjanjem ili na neki drugi način, možda će zubima primiti remen kao da nas vodi, to mu veselje ne smijemo uskratiti, kod priučavanja na povodnik ne smijemo psa vući po zemlji zs sobom, a još manje njime tući. Pas će ubrzo shvatiti da povodnik nije nikakvo zlo i da je došao kraj njegovoj samovolji.
Kada se pas priviknuo na okovratnik i povodnik stavljamo mu remen na zatezanje, tvrđim psima bit će potreban disciplinski ovratnik.
Hodanje uz nogu; pas hoda uz našu lijevu nogu a povodnik držimo lijevom rukom da nam desna bude slobodna za pohvalu prilikom vježbanja, psa je dobro voditi uz ogradu da ide ravno i da ne može zatezati lijevo ili desno.
Kada je pas svladao vodljivost na povodniku možemo početi sa učenjem psa da sjedne.
Psa vodimo uz nogu, zastanemo i uz naredbu "sjedi" lijevom rukom ga blago stisnemo iznad zdjelice da sjedne. Nakon čestog ponavljanja vježbe pas će i bez naše pomoći na izdanu mu zapovijed sjesti. Kada je pas svladao i ovu vježbu, dobro ga je naučiti da ostane čekati a to ćemo postiči tako da nakon naredbe "sjedi" naredimo i "čekaj" i lagano se unazad odmičemo od psa nekliko metara, no moramo paziti da pas ne krene za nama.
Ako to učini prekinut ćemo ga ponovnom naredbom "sjedi". Pri ovoj vježbi možemo psa vezati za neki predmet.
Vježbom "lezi" ili "dolje" psa možemo naučiti tako da nakon "sjedi" kažemo "lezi" pri čemu mu istodobno pomičući prednje noge pokažemo što želimo, ak pas zadrži taj položaj treba ga pohvaliti.
Učenje psa da dođe počinje od najranije dobi , kad smo štene izdvojli iz legla, počinjemo ga privikavati da na naš poziv "dođi" dlazi k nama, a poziv mu ponavljamo i kad donosimo jelo. Ako smo se odlučili malo starijeg psa naučiti da nam dođe, držimo ga na povodniku i uz naredbu pobodnik lagano povlačimo k sebi, kada pas dođe dobro ga je hvaliti, pomilovati a nije na odmet dati mi i kakvu nagradu. Svaku vježbu treba ponavljati onoliko dugo dok je pas ne izvrši besprijekorno, te tek tada kad smo sigurni da je pas dobro savladao jednu vježbu prelazimo na drugu , ali i dalje ponavljamo prethodne kako ih pas ne bi zaboravio.
Aportiranje ( donošenje) smatra se jednom od najtežih vježbi koju pas treba savladati. Stoga ovu vježbu treba postepeno graditi. Već od malih nogu psu u igri bacamo naprimjer loptice, kosti i sl. kako bi pas naučio igrajući se nositi, kasnije igru zamijenimo vježbom. U početku uzmemo predmet na koji je pas navikao u igri, psa posjednemo i lagano mu otvorimo gubicu te stavimo predmet u usta , a psu zapovijedimo "drži". Kada je pas svladao ovaj dio vježbe prelazimo na drugi dio a to je da pas na našu zapovijed pusti predmet nama u ruku (pas ne smije pustiti predmet prije nego mu mi naredimo). Kada pas savlada i drugi dio vježbe tada teba vježbu izvesti u cjelosti. Psu zapovijedimo da sjedne i čeka, bacamo predmet, prilazimo psu i puštamo ga da krene po predmet uz naredbu "aport" ili "donesi". Vježbu donošenja možemo povezati i sa traženjem njuhom; psu prvo sakrijemo predmet i zatim puštamo psa uz naredbu traži aport, kada pas donese kažemo mu da sjedne, stavljamo ruku ispod gubice i psu zapovijedimo da pusti. Pas ne smije glodati niti gristi predmet koji mu bacamo. Mada se aport smatra jednom od najtežih vježbi, vrlo je koristan za sve lovačke ose, a obavezan je za ptičare, retrievere, šunjkavce i jamare.
Traženje divljači i stajanje ( u pasa ptičara)
Nakon što smo pravilno odabrali štene i proveli socijalizaciju i osnove poslušnosti sa psom možemo krenuti u lovište.
Psa vodimo na povodniku do mjesta gdje namjeravamo sa njime raditi, Tada mu možemo narediti da sjedne i nakon što smo provjerili smjer vjetra (koji mora biti prema nama) psa možemo pustiti i narediti mu da traži. Za ptičara je bitno da traži visokim nosom. Pas mora teren pretražiti energično, treba pretražiti 200-300 metara terena ispred nas. Kod svakog okreta mora obratiti pozornost na vodiča. Psima koji traže ravno ispred nas smjer ćemo mijenjati pokazom ruke i to tako da i sami promijenimo smjer kretanja pa ćemo po terenu hodati lijevo desno.
Za vrijeme traženja ne smijemo na psa neprestano vikati, zvati ga niti mu zviždati, time ćemo u njemu pobuditi nesigurnost i nervozu.
Rad goniča svodi se na one radnje koje kod ptičara nazivamo šunjkanje i grmarenje. Pas pri takvom radu mora šumarke sa gustim podrastom i šikare pretražiti u širini 200- 300 metara, a ako mu teren dopušta i više, te potjerati divljač lovcima na štandu. U šunjkanju pse ptičare treba podučavati nakon što su dobro savladali ostale radnje traženja i stajanja.
Grmarenje se sastoji od rada psa na kratko 30-tak koraka.
U radu nad zemljom pasa jamara i goniča posebno treba pozornost obratiti na sposobnost psa da slijedi vidoglasno i sljedoglasno svježi trag divljači. Pas mora ustrajno i energično pretražiti šumarak, naći divljač, istjerati je i glasno goniti dlakavu divljač, a pernatu pronaći i potjerati je.
Pse jamare za izradu ostalih vježbi za rad iznad zemlje poučavati ćemo kao i ostale pse goniče i ptičare.
Kod jamara je bitno naglasiti da je njihova karakteristika rad u jami. Od njih zahtijevamo da budu što oštriji i što veći protivnici dlakave divljači. Moraju biti ustrajni u radu na lisicu i jazavca, i nadasve moraju biti glasni i u rovu kako bismo ih mogli bolje pratiti.
Jamari rado donose lakšu divljač niskog lova, i kao ni ptičari ne smiju ju trgati niti zakapati.
Dio rada jamara vezan je kao i kod ptičara za rad uz vodu, pa ćemo i taj dio vežbati kao i pse ptičare.
Stajanje u pasa ptičara većinom je prirođeno ali je ipak potrebno psa odgojiti i uvježbati i u ovoj disciplini. Neki će psi čim osjete divljač čvsto stati, dok će neki tek naznačiti divljač i podići je.
Psima koji stoje moramo se mirno približiti, za mlade pse dobro je da ih privežemo i tada sami podižemo divljač. Da bi pas pouzdano stajao potrebno je mnogo rada.
Za pse koji ne žele stajati pomoći će nam vježba čekanja na mjestu koju ću kasnije spomenuti.Jednostavno kada primjetimo da je pas osjetio divljač naredimo mu čekaj, približimo mu se,vežemo ga i sami podižemo divljač.
Traženju izgubljenje divljči i radu na vlečki psa ćemo najlakše naučiti u ranoj dobi kao što sam već spomenuo, povlačeći mu hranu, koju ćemo zamijeniti s divljači, a kasnije i krvnim tragom.Vježbu moramo dosljedno ponavljati svaki dan dok pas ne stekne naviku traženja po tragu. Kada je to savladao divljač mu nećemo ostavljati na kraju traga, već ćemo je maknuti 2-3 koraka u stranu.
Ptičarima ćemo kasnije divljač bacati u visoku travu kako bi je pas vidio samo u zraku ali da ne vidi i mjesto pada divljači. Treba obratiti pozornost da pse sa izvrsnim nosom ne tjeramo raditi vlečku niti trag sa niskim nosom sve dotle dok i visokim nosom dobro i dosljedno izrađuju trag.
Rad u vodi važan je za sve lovačke pse. Vodoljubljivosti ćemo pse najlakše naviknuti ljeti, i to od malih nogu. Psa prvo vodimo u plićake da se igra, a kasnije u sve dublju vodu, i tu ćemo se koristiti željom psa za plijenom pa ćemo mu na vodu pustiti patku podrezanih krila koja će psa isprovocirati da za njom pliva. Pri tome moramo paziti da psa previše ne umaramo, već da mu patku odstrelimo dok još ima volje za radom. Kasnije ćemo psa puštati na trag patke koju smo pustili u šaš da bi se navikao na traženje u šašu i na obraslim vodenim terenima.
Naposlijetku moramo biti svijesni jedne činjenice : koliko mi pružimo našem psu toliko će nam pas i vratiti.
Branimir Reindl dr.vet.med.